Na ličnjaku sam već puno puta spomenuo brigu o pacijentu i usluge kod liječnika, odnosu liječnika prema pacijentu u Osijeku. Takav odnos liječnika i tako organizirano zdravstvo u Rijeci ni u Zagrebu nikada nismo doživjeli. Pa da krenem redom. U Rijeci sam imao obiteljsku liječnicu godinama, čak smo i postali nekakav rod. Uvijek sam mislio kako je to pravi odnos liječnika prema pacijentu, čak ju je i Draga hvalila u usporedbi s liječnicom koju je imala u Zagrebu. Često mi je znala reći, prema nalazu krvi da imam povišen šećer i malo povišenu masnoću pa kako moram brinuti o prehrani i smanjiti unos šećera, odreći se kolača i slatkoga. I na tome je sve ostajalo. Jedina mi je stalna terapija bio lijek protiv aritmija....
Kada smo došli u Osijek trebalo je izabrati osobnog liječnika. Otišli smo u Dom zdravlja i prijavili se u Ambulantu obiteljske medicine. Tek smo kasnije vidjeli da je to ambulanta pri Katedri obiteljske medicine Medicinskog fakulteta Osijek. Predstojnik Katedre prof. dr. Rudika Gmajnić. Već kod prve posjete dobro su nas ispregledali, učinili nalaz krvi, EKG, holter itd. Kada je doktor vidjeo da imam povišeni šećer poslao me oftalmologu da vidi da nemam kakvo oštećenje oka. Sve je bilo u redu. No poslao me i na ultrazvuk abdomena, CT pluća, kardiologu. Dobili smo i aparatiće da sami doma mjerimo šećer. I to nije sve. Nakon godinu dana poslali su nas na kontrolne preglede, bez da smo mi to spominjali. Jasno da sam dobio sve lijekove koji su mi potrebni. A nakon svega danas smo bili kod dijabetologa sa svim nalazima. Moram spomenuti ljubaznost i susretljivost svih liječnika i svog osoblja s kojima smo dolazili u kontakt. Ovaj opis ne bi bio kompletan bez zgodne anegdote. Nakon jednog pregleda usput sam liječnici spomenuo i pokazao da imam problema s gljivicama i nekakvom crnom flekicom na palcu desne noge. Odmah je zvala doktora. On pogledao pa kaže: Da ga vadimo sad ili odmah!!! Stala mi knedla u grlu. Legao sam na stol, dvije sestre, ili studentice su mi držale koljeno, a doktor mi je ispred studenata valjda pola sata vadio nokat komad po komad. I za divno čudo nije me boljelo (ili sam samo bio jako hrabar pred publikom). Sjećam se studentice koja je okrenula glavu jer to nije mogla gledati.
Park ispred bolnice
Nema komentara:
Objavi komentar