Moji razgovori s Krležom

 

Bok, Stari. Dugo se nismo vidjeli. Kako si, kako ti je u pemziji?

-----------------------

Vidim da ti je dobro u životu. Nešto si se zaokružio 

---------------------

A što samo šutiš. Daj barem nešto progovori!

---------------------

Ček, ček ... ti bazdiš po alkoholu. Jezik ti se zapetljao pa ne možeš ni riječ izustiti. Ma znaš što?  Idemo mi na još jednu s nogu, ja častim.

 E jesi se nasrao. A rekao sam samo jednu. Ali ne, tebe kada krene krene, nemaš mjere. Ja te ne mogu ovakovoga držati čitav dan. Najbolje da te na leđima odnesem do hotela. Ovakov ni u taxi ne možeš.

 

 Od kuda ti sada u Osijeku, kada sam te ostavio u sobi u Opatiji? To ti mene pratiš kao CIA? I što bi ti sada htjeo, da te opet častim? Da donesem flašu brlje? E neće može, u Opatiji mi je kićma pukla dok sam te nosio do hotela.  Možda naiđe kakav Lega da te časti i najebe kao ja onomad. Lijepo ti ovdije čekaj dok ti se netko ne smiluje, a ja odoh svojoj Ljubavi.

Zbogom stari do novog susreta. 

Ugodni razgovori

   Ponekada je lijepo u šetnji zastati i popričati sa samim sobom o ugodnom trenutku, o današnjem danu, problemima ili onom lijepom što nam se dogodilo.

   A nekada je lijepo ugodno sjesti i popričati o prošlom vremenu. O danima tamo negdije sredinom prošlog stoljeća kada smo bili Djeca cvijeća, kada smo uživali uz Stonse, Doorse, Beatlese, Janicu ...

 

Vrijeme velikih promjena

Nama su ove dvije godine stvarno donesle najveću promjenu u životu. Uskoro  će biti točno dvije godine da smo iz Rijeke došli u Osijek. Iz grada asfalta uspona i stepenica, penjanja na četvrti kat bez lifta došli so u grad u kome je najviša stepenica od naše kuće do centra rubnik na cesti. Iz naše sobe u kojoj smo proveli godine, gledajuči hrast pred kućom s prozora ili more s balkona, u Osijeku imamo našu kućicu u cvijeću. Rijeku smo zamjenili s gradom koji ima najviše parkova u Hrvatskoj, čak 17! Mi, vječiti pješaci došli smo u ravnu Slavoniju, a s našim biciklom i triciklom sve nam je blizu.

 Druga velika promjena je svakako odlazak s bloga.hr. Otišli smo s osakaćenog bloga na samrti na kome više nije bilo zadovoljstvo pisati i nije nam žao da je na umoru.

A stvarno je bio do temelja osakačen. Kada sam počeo pisati prije 21 godinu, svoje sam,fotke hostao na imiđšoku, pa kada su odjednom ograničili broj fotki koje možemo imati kod njeh, jednostavno samga napustio, a slike tamo hostane izgubile su se iz tekstova. Zatim sam hostao na tinipičiću i doživjeo isto sranje. Nakon toga sam otišao na Flickr gdje do  sada imam tisuće fotki. No kada je blog otvorio svoj alat za postavljanje slika hostao sam kod njih. A onda su oni zatvorili galeriju i opet su postovi ostali ogolljeni. Najviše mi je žao naših reportaža iz Japana.

 Sada uživamo u našoj kućici u cvijeću i nadam se u novoj blog sredini.