Doručak na travi

             Svako jutro kada iziđu van, naše mazice obavezno pasu rosnu travu. U ovo vrijeme linjanja, a kako se često ližu, trava im pomaže izbaciti dlake koje su progutale.

Prskanje pergole i malo okolo

          Prije nego počnem post, moram spomenuti koje sam probleme imao. Nakon što sam odgovorio na jedan "korektan komentar" neke kanađanke i ostavio kod nje komentar na naoko lijep tekst, a moj je komentar bio objavljen pod mojom mail adresom a ne blog adresom, ostao sam bez ulaza na svoj blog. Jednostavno kao da je bio tuđi. Bila je to blogerica kod koje možete vidjeti svoj komentar tek kada bude odobren! Takovi blogovi kod kojih komentar MORA biti odobren, jednostavno ne zaslužuju da se kod njih komentira. Smatram da to nije korektno prema onima koji pročitaju tekst i imaju što reći u komentaru.                                                                                                                                    Problem je riješen tek kada sam htjeo otvoriti novi blog s drugom mail adresom. I nakon zajebancija s Googlom, odjednom sam ponovo dobio svoj blog.

         A sada o prskanju pergole. Prošle sam godine u ovo vrijeme pročitao obavijest na Gospodarskom listu da je vrijeme prskanja loze kada se pojave prvi listići. Kupio sam modru galicu, sumpor i prskalicu od dvije litre .. i našao se pred problemom: Kako u dvije litre dozirati galicu i sumpor kada se sve odnosi na 100 litara! Izračunao sam koliko grama ubaciti ali čime ih izmjeriti? Uzeo sam kavenu žličicu i jednu još manju i šećer i otišao u apoteku da mi izvažu koliko grama šećera stane u koju. I tako sam zaključio: dvije žličice galice i jedna mala sumpora. 

      

        Poučen prošlogodišnjim iskustvom nestrpljivo sam čekao tih i siguran dan. A to je iskustvo bilo ovakvo: popodne ja lijepo poprskam čitavu lozu a za nepuna dva sata spustio se takv pljusak da sam sutradan opet morao prskati.

           U susjednom zapuštenom vrtu prekrasno cvatu tulipani. Vrt nije uređivan godinama!

           I za kraj da spomenem moj komposter koji sam naslijedio od nekih bivših vlasnika. Velikog je volumena pa ga punim travom, lišćem i ostacima iz kuhinje, uglavnom korama lubenice u kojima uživa moja Draga. Povremeno dodajem zemlju i tucane ljuske jaja. Imam unutra i kalifornijske gliste.

         

                 Napomena: Više ne komentiram blogove na kojima moram čekati milost vlasnika bloga da objavi komentar. Nije korektno prema svima koji su članak pročitali i žele korektno komentirati, kao da su uljezi. Osim toga puno se puta u komentaru potkrade greška pa ispadne sasvim  nešto deseto da pojma nemamo i bez mogućnosti ispravka napisanog.

Sakuntala park

          Osječki Sakuntala park proglašen je najljepšim parkom u Hrvatskoj 2022.g. Nakon titule Eco Cityja i najboljeg Adventa u Hrvatskoj, ovo je treće priznanje Osijeku portala gradonačelnik.hr na kojem glasuju građani i stanovnici nominiranih gradova i mjesta u određenim kategorijama. U izboru je bilo 27 parkova iz 18 gradova i 2 općine.

         Park se nalazi skoro u centru Osijeka. Parkom dominira statua Sakuntale.  Naziv Sakuntala dolazi od indijskog epa Sakuntala djevojke, koja je život uskladila s prirodom i prirodnim procesima.

                  Čekam da proljeće ovaj mali džepni park oboji najljepšim bojama

Jutro u vrtu

           Najljepše mi je jutrom, već oko sedam obići vrt. Vidjet vrt okupan rosom. Vidjeti svaki novi list, svaki novi cvijet ...

                                        Dvogodišnja mini trešnja u cvatu

 

          Počele su cvasti i jagode mjesečarke, a imam pedesetak sadnica, što u posudama, što u vrtu

                                                       

                                                          Ljubavnici se bude

Briga o pacijentu

           Na ličnjaku sam već puno puta spomenuo brigu o pacijentu i usluge kod liječnika, odnosu liječnika prema pacijentu u Osijeku. Takav odnos liječnika i tako organizirano zdravstvo u Rijeci ni u Zagrebu nikada nismo doživjeli.                                                                 Pa da krenem redom. U Rijeci sam imao obiteljsku liječnicu godinama, čak smo i postali nekakav rod. Uvijek sam mislio kako je to pravi odnos liječnika prema pacijentu, čak ju je i Draga hvalila u usporedbi s liječnicom koju je imala u Zagrebu. Često mi je znala reći, prema nalazu krvi da imam povišen šećer i malo povišenu masnoću pa kako moram brinuti o prehrani i  smanjiti unos šećera, odreći se kolača i slatkoga. I na tome je sve ostajalo. Jedina mi je stalna terapija bio lijek protiv aritmija....

            Kada smo došli u Osijek trebalo je izabrati osobnog liječnika.  Otišli smo u Dom zdravlja i prijavili se u Ambulantu obiteljske medicine. Tek smo kasnije vidjeli da je to ambulanta pri Katedri obiteljske medicine Medicinskog fakulteta Osijek. Predstojnik Katedre prof. dr. sc. Rudika Gmajnić.                                                                                                    Već kod prve posjete dobro su nas ispregledali, učinili nalaz krvi, EKG, holter itd. Kada je doktor vidjeo da imam povišeni šećer poslao me oftalmologu da vidi da nemam kakvo oštećenje oka. Sve je bilo u redu. No poslao me i na ultrazvuk abdomena, CT pluća, kardiologu. Dobili smo i aparatiće da sami doma mjerimo šećer. I to nije sve. Nakon godinu dana poslali su nas na kontrolne preglede, bez da smo mi to spominjali. Jasno da sam dobio sve lijekove koji su mi potrebni. A nakon svega danas smo bili kod dijabetologa sa svim nalazima. Moram spomenuti ljubaznost i susretljivost svih liječnika i svog osoblja s kojima smo dolazili u kontakt.                                                                               Ovaj opis ne bi bio kompletan bez zgodne anegdote. Nakon jednog pregleda usput sam liječnici spomenuo i pokazao da imam problema s gljivicama i nekakvom crnom flekicom na noktu palca desne noge. Odmah je zvala doktora. On pogledao pa kaže: Da ga vadimo sad ili odmah!!! Stala mi knedla u grlu. Legao sam na stol, dvije sestre, ili studentice su mi držale koljeno, a doktor mi je ispred studenata valjda pola sata vadio nokat komad po komad. I za divno čudo nije me boljelo (ili sam samo bio jako hrabar pred publikom). Sjećam se studentice koja je okrenula glavu jer to nije mogla gledati.

                              Bolnica je smještena u Parku kraljice Katarine Kosača

Svaki centimetar je bitan

             U stanu od 35 kvadrata stvarno je svaki centimetar bitan i treba prostor iskoristiti na najbolji način. U prizemlju su nam kuhinja, dnevni boravak i sanitarni čvor, a na katu lijepa velika soba u koju se penjemo drvenim stubištem. Na ulazu u stan je hodnik u kome imamo frižider i ormariće za cipele i hranu, a na jednom je i mikrovalka. A tu je i serilnik za naše maze.

           Sanitarni čvor u kome je i tuš kabina, nalazi se u uglu i ne zauzima puno mjesta.  

 

            Elemente kuhinje nismo mogli naći od zida do zida pa sam na kraju dodao police a na njih sam stavio ostatak radne plohe koji je ostao nakon izrezivanja mjesta za grijaču plohu i pečnicu. Na taj smo način dobili radnu plohu za koju nitko ne bi rekao da nije original od zida do zida.

 

 

       Ispod prozora smo izbacili veliku plinsku termo peć i onu veliku masažnu fotelju, a umjesto pravokutnog stola stavili smo okrugli pa sada imamo mjesta za ples. Po potrebi dodamo još jedan stol kada nam dođu gosti.Vrijedno je spomenuti i pločice na podu koje je odabrala Draga. Najbolje što smo mogli učiniti, lako za održavanje i ne vidi se na njima svaka stopa ili fleka, svaki komadić koji padne na pod. Tako Draga nije rob pločica na podu, a nisu ni skliske.

            Ovaj tekst pišem da bih pokazao kako sam iskoristio prostor u sanitarnom čvoru ispod stepenica. Draga me zamolila da joj napravim policu na koju bi smjestila detergente i sve one silne boce i bočice koje obično zauzimaju puno mjesta na sve strane. Ispod bojlera sam smjestio policu kakova joj je potrebna. Puno mjesta uvijek zauzima i paket tariguza, ma gdje ga smjestili. U prostor između tuš kabine i bojlera stavio sam policu i na najbolji način iskoristio i taj prostor. 

Moj prvi nesuđeni let i naše prvo polijetanje

       Da malo sletimo na trdo iz prvoaprilske zajebancije u prošlom postu.

       Moj prvi nesuđeni let je završio prije nego je počeo. I sreća da je bilo tako. Bio sam još u jastučiću i majka je htjela iz Pule u Zagreb da posjeti mog oca koji je kao avijatičar! služio 2,5 godine vojnog roka na Borongaju. Kako su to onda bile putešestvije vlakom ili busom od dva dana i loše vrijeme mat je odlučila letjeti do Zagreba. Kada je došla na šalter, čovjek ispred nje je kupio posljednju kartu. Nikakove molbe ga nisu omekšale i ništa od našeg leta.                                                                                                                        Brzo nakon polijetanja aviona Ju-52 u želji da pretekne olujne oblake kapetan Boža Miletić 29. lipnja 1951. velikom brzinom juri od Rijeke prema Zagrebu. Uvjeren je da će sa svojom Julkom koja juri 150 km/h uspjeti pobjeći nepredvidivom olujnom nevremenu nad Kvarnerom. No, žestoki udar oluje koja je toga dana harala jačinom od 200 kilometara na sat oborila je avion na brdo Ostra u podnožju planine Risnjak. Poginulo je svih 15 putnika i članova posade. I tako sam ja ostao jedini preživjeli jedne od najgorih avionskih nesreća u Hrvatskoj.

      Draga i ja smo često ležali na plaži i gledali avione visoko gore na plavom nebu. Zamišljali smo kako mora biti lijepo tako letjeti. Pokušavali smo zamisliti kako se osjećaju ljudi visoko gore iznad nas i što doživljavaju. Mislili smo čak da se ukrcamo barem na kakav turistički let iznad Rijeke, samo da osjetimo visinu. I upravo zbog toga bilo je prelijepo prvo polijetanje. Uzbuđeni  i bez straha čekali smo prvo odvajanje od tla. Bilo je prekrasno.

         Mislim da je zgodno napisati koju sam patku Dragoj servirao dok se avion uspinjao. Zadivljeno je gledala kroz prozor, a ja sam joj prišapnuo: Kontrola! Ne razmišljajući, Draga je iz torbice izvukla pasoše i karte i tako ih držala iznad glave, pogleda i dalje uprtog kroz prozor i mahala da ih stjuardesa pogleda. Tek kada je vidjela kako se podmuklo smijem shvatila je zajebanciju, Kontrola karata u avionu!!!

Dogodovštine iz aviona

        Volim letjeti avionom i uvijek biram sjedala do prozora. Na taj način čitav let uživam u prizorima koji se pod nama stalno mijenjaju. Bile je lijepo tako uživati, a doživjeo sam i neke posebno interesantne trenutke.                                                                      Na našem četvrtom putovanju poletjeli smo iz Waršave za Tokyo u 12 sati. Nakon nekoliko sati leta nad Sibirom pogled se zatamnio, vani mrak. I mislim ja kako smo već u polarnom krugu u mrku pa na obzoru vidim Mjesec. Oči sam izgubio buljeći u zanimljiv prizor. U jednom trenutku skrenuh pogled na desnu stranu kabine kad tamo kroz prozor bliješti dan! Tek tada mi je postalo jasno da sam gledao kroz zatamnjeni prozor!                                                                                                                                          Nešto slično se desilo kada smo se vraćali iz Japana. Poletjeli smo u 10 sati s Narite. Nakon možda sat leta dođe stjuardesa i zatamni mi pogled. Kada se malo odmaknula ja uklonim zatamnjenje. Dođe ona za par minuta i opet mi zatamni, a ja opet uklonim zatamnjenje. Dođe ona i treći puta i objašnjava mi kako dan u kabini putnicima smeta pa ne mogu spavati. Ma koje kurčevo spavanje u 11 ujutro. I tu se ja izvičem na nju: Ja sam plato sjedalo do prozora da mogu gledati van. Ma samo što ju nisam izbacio iz aviona. Više se nije vraćala.                                                                                                          

                                       A sada par zanimljivih trenutaka.

       Prvi smo puta poletjeli ujutro u 4 iz Dohe. Nakon nekog vremena gledam svitanje na obzoru a mi letimo u Zemlju Izlazećeg Sunca. Koliko je simbolike bilo u tom prizoru.

               Kada smo preletjeli Iran i Afganistan letjeli smo iznad Himalaja. Izgledalo je da mogu dohvatiti snijeg sa snježnih vrhunaca. Dovoljno je samo da ispružim ruku kroz prozor. I tada ugledah jato roda koje su letjele ispod krila aviona. Tako nestvaran prizor roda iznad Himalaja.

        Treći je puta ipak bilo malo škakljivije. Poletjeli smo iz Dubrovnika i nakon nekog vremena prestala se vrtjeti propela. Smrzlo mi se govno u dupetu od straha. Uskoro se javio pilot i umirujućim nas glasom obavijestio o kvaru, ali da to nije problem jer avion može letjeti samo s jednim motorom! Jako utješno, nema što. Nakon 10, 15 minuta propeler je ipak proradio i mi smo se sretno spustili u Zagrebu.

                                                    Rado bih opet letjeo.